Kratka istorija mekih magnetnih materijala
Apr 10, 2024
Otkako je Michael Faraday demonstrirao elektromagnetnu indukciju 1831. godine, evolucija mekih magnetskih materijala je kontinuirana. Faradayev prirodni izbor materijala jezgre bilo je željezo, koje ima najvišu sobnu temperaturu Msbilo kojeg elementa pored velikog μr, i prilično nizak Hc. Međutim, čak iu jednostavnom materijalu koji se sastoji od jednog elementa bilo je prostora za značajna poboljšanja.
Otkriveno je da žarenje željeza ne samo da je poboljšalo njegova mehanička svojstva već je i smanjilo njegovu koercitivnost kroz ublažavanje naprezanja, što ga čini pogodnijim za upotrebu u induktivnim aplikacijama. Tražeći još bolje performanse, naučnici i inženjeri su tražili načine da poboljšaju svojstva mekog gvožđa.
Godine 1900. Robert Hadfield, metalurg iz Engleske, izumio je neorijentirani silicijumski čelik dodavanjem do 3% silicijuma gvožđu i povećanjem njegove električne otpornosti (p) uz povećanje μr. Američki metalurg Norman Goss izumeo je 1933. silicijumski čelik orijentisan na zrno promovišući rast zrna u kristalnom pravcu niske anizotropije, povećavajući μr, čak i dalje . Čak i danas, silicijumski (ili električni) čelici zauzimaju veliki udio na globalnom tržištu mekih magneta zbog svog visokog Msi relativno niske cijene.
Najčešća primjena silicijumskog čelika su veliki transformatori (silicijumski čelik orijentisan na zrno) i električne mašine (izotropni neorijentisani silicijum čelik je poželjan za rotacione mašine), gde je njegova ekonomska cena ogromna prednost.
Međutim, niska
(-, 0.5 μohm.m) čini silikonske čelike gubitcima na visokoj frekvenciji. Nedavno su proizvođači električnog čelika razvili put da povećaju sadržaj silicija u svom čeliku na 6,5% koristeći proces hemijskog taloženja pare (CVD). Ovaj pristup se povećava
do 0.82 μΩ.m, ali i dalje ostavlja druge materijale kao bolji izbor za visokofrekventnu energetsku elektroniku i električne mašine velike brzine rotacije.
Tokom 1910-ih, Gustav Elmen iz Bell Laboratories eksperimentirao je sa legurama nikla i željeza i otkrio sastav permaloje bogat niklom (78%). Glavna prednost permaloja je njegova visoka μr, (do 100,000). Legure nikla i gvožđa se i danas koriste u nekim specijalnim induktivnim aplikacijama, ali nisu uobičajene u energetskoj elektronici i električnim mašinama jer imaju velike gubitke vrtložnih struja, a dodavanje nikla smanjuje Ms. Uz dodatak male količine molibdena (2%) permaloji, može se proizvesti molipermalojev prah (MPP). MPP se koristi za proizvodnju jezgri praha s najmanjim gubicima.
Kasnih 1940-ih magnetno meke ferite izumio je JL Snoek. Ovi materijali su konkurentni zbog svoje vrlo visoke električne otpornosti (10 - 108μohm.m), što ih čini efikasnim u suzbijanju gubitaka vrtložnih struja.
Osim toga, budući da se proizvode tehnikama obrade keramike i bogatim materijalima, feritni dijelovi se mogu proizvesti po vrlo niskoj cijeni. Visoka![]()
i pristupačnost mekih ferita održava ove materijale u velikoj potražnji za induktivne aplikacije, uključujući i one na visokoj frekvenciji. Zapravo, njihov udio na globalnom tržištu mekih magneta je drugi nakon silikonskog čelika. Oni pate od relativno niskog Ms. (skoro četvrtina od silicijum čelika), što ograničava gustinu energije induktivnih elemenata koji sadrže feritno jezgro.
Godine 1967. izumljena je nova klasa materijala, amorfne legure. Do sredine 1970-ih, interesovanje za amorfne legure na bazi gvožđa i kobalta je poraslo i one su počele da pronalaze svoj put u primeni. Kroz eliminaciju bilo kojeg dugog dometa, koercitivnost je značajno smanjena u ovim legurama.
1988. istraživači u Hitachiju uključili su aditive Nb i Cu i dodali korak žarenja u proizvodnju amorfnih legura kako bi se proizveli mali i blisko raspoređeni kristaliti željeza ili kobalta (prečnika 10 nm) unutar matrice od amorfnog materijala. Ovo je bio početak nastanka nanokristalnih mekih magnetnih legura. Formiranje izolovanih kristalita prelaznih metala smanjilo je gubitke ovih materijala na vrtložne struje u poređenju sa amorfnim legurama. I amorfne i nanokristalne legure danas dobivaju tržišni udio u visokofrekventnoj energetskoj elektronici i električnim mašinama zbog svojih niskih gubitaka i konkurentnog Ms.
Unatoč većoj početnoj cijeni od silikonskog čelika, ove napredne legure mogu smanjiti ukupne troškove vijeka trajanja energetske elektronike i električnih strojeva, zahvaljujući smanjenim gubicima.
Početkom 1990-ih, praškasta jezgra (također poznata kao meki magnetni kompoziti ili SMC) su postala prihvaćena u nekim mekim magnetskim aplikacijama. Ovi materijali kombinuju magnetne čestice, bilo gde između približno 1 do 500 g u prečniku, i ili ih oblažu ili pomešaju sa izolacionim materijalom pre konsolidacije pod visokim pritiscima (MPa do čak GPa pritisaka).
Toplota se takođe može primeniti tokom ili nakon zgušnjavanja radi poboljšanja magnetnih svojstava. Magnetne čestice su najčešće Fe prahovi, ali se mogu sastojati i od legura kao što su MPP (ranije spomenut), Fe-P, Fe-Si ili Fe-Co. Zbog izolacijske i nemagnetne matrične faze, ovi materijali imaju raspoređeni zračni jaz koji ograničava njihov μrdo raspona od 100 do 500. Međutim, izolacijska matrica također povećava njihov![]()
(10-3do 10-1µohm•m), smanjujući gubitke na vrtložne struje.
SMC se također mogu utisnuti u složenije konačne geometrije bez potrebe za bilo kakvom obradom (oblikovanjem mreže), što može značajno smanjiti troškove proizvodnje. Njihova izotropna priroda, niska cijena i sposobnost oblikovanja složenih dijelova učinili su SMC prilično uspješnim u rotirajućim električnim mašinama.
Kratka istorija mekih magnetnih materijala opisana gore ni u kom slučaju nije iscrpna. Umjesto toga, naša namjera je da se fokusiramo na materijale koji su bili i koji će nastaviti da budu konkurentni za proizvodnju mekih magnetnih komponenti u visokofrekventnoj energetskoj elektronici i električnim mašinama. metrika učinka kao što je Msi gubitak jezgra su izuzetno važni. Međutim, budući da će se meki magnetni dijelovi morati koristiti u velikim količinama, važnost troškova ne može se zanemariti. Iz tog razloga, meki feriti i dalje ostaju konkurentni materijal jezgre na visokoj frekvenciji. Zbog svojih odličnih performansi na visokoj frekvenciji, amorfne i nanokristalne legure sigurno će i dalje biti ključni materijali. Iako silicijumski čelici i dalje čine većinu globalnog tržišta mekih magnetnih materijala, njihova primarna primena je u velikim transformatorima koji rade na 50 ili 60 Hz i električnim mašinama sa malom brzinom rotacije.







